Friday, July 10, 2015

O drvetu nara i tatinom kaišu

                                                                               25. decembar 2014.


Mislila sam da skroz iskuliram temu batina i kažnjavanja dece, ali, jače je od mene. Nerviraju me priče koje se plasiraju sa svih strana i strah da će šljapkanje po dečijoj guzi napraviti trajne traume, izazvati agresiju i gnev u tim malim bićima...

Dajte, ljudi moji, o čemu vi pričate, pobogu!?!?

Sećam se, u dvorištu na Čuburi, gde smo rodjeni brat i ja, a i moj otac skoro 3decenije pre nas, bio je jedan lep ljubičasti jorgovan i jedan nar. 
Nar je rađao fenomenalne cvetove koji nikada nisu stigli da daju plod, jer jednostavno klima nije bila takva. Osim tih super narandžastih cvetova koje smo redovno brali i "kuvali za ručak" u našim dečijim igrama, imalo je to drvo i neobično tanko granje. Koje se lako pretvaralo u prut. 
Samo ga tata odlomi, zanjiše gore dole, levo desno, i - eto belaja. 

Kad budemo nemogući i jako neposlušni, te naši dragi roditelji više jednostavno nemaju rešenja da nas upristoje i dozovu pameti, sledio je čuveni "ritual biranja štapa". 

Tako je tata birao i birao koji je štap najbolji za bezobrazluk, a brat i ja smo jurcali oko bašte, shvativši da smo preterali. Mislim da nas ni jedan štap iz tatine ruke nije ni pipnuo nikada. Ali znam da smo ga bar nekoliko puta baš pošteno zaslužili.


A zašto smo plakali kad vidimo da ga bira, Boga pitaj.
(Mada, mislim da smo plakali i bojali se jer smo znali da ga zaslužujemo; mislim da je to bilo upravo naš trenutak kad smo ukapirali šta je dobro a šta ne... bez obzira što smo iste stvari ponavljali iznova, shvatiti grešku je cilj vaspitavanja).


Imao je tata i jedan braon kaiš. 
Ritual "skidanja kaiša" bio je primenjivan ponekad.
I tada je bila opšta panika.
Trebao je ovaj ritual da pokaže kako ćemo dobiti po turu za ono što smo uradili (ili nismo uradili).
Kad dodje do toga, da tata kaže da je stvarno dosta, sećam se da sam slinila kao da je kraj sveta.


Zanimljivo je da moj otac u stvari nikada nije ni nosio kaiš.

Retkih batina se sećam. 
To je više bilo šljapkanje po turu. 
I bolela je činjenica da smo dobili šljapku, ne sam "udarac".
Ali mi se činilo tada da su te batine bile nešto najbolnije što čovek može osetiti...


Nikada, ali, baš nikada, nije mi palo na pamet da su me roditelji zlostavljali ili fizički matretirali jer sam par puta "dobila batine". Sigurna sam da sam ih zaslužila.

Danas imam svoje dete. Ne može me više niko živi ubediti da deca ne znaju šta je prelaženje granica, šta je teški bezobrazluk. 
Sa nešto više od godinu dana, moje dete je čitave diskusije (na svom izmišljenom jeziku) vodila sa mnom oko diranja utičnica i skidanja stvari sa polica.

Danas, sa nepune 2 godine, njena dominacija nad našim roditeljskim metodama je toliko velika, da se od muke i muž i ja samo smejemo.
Ne možeš joj ništa

.
Nikada svoje dete ne bih tukla, šamarala, ne bih joj ni u snu nanela bol. 
Pa, ona je moj život. Ona je moje sve.

Ali, po guzi dobije, štene moje najdraže.


Pa se šori i suze krokodilske samo teku, dok ne ugleda nešto što joj privuče pažnju i u sekundi zaboravi da u stvari treba da kuka i plače i da se žali kako je ona jedno jako ugroženo dete...

 
Svašta deca rade što nama ne odgovara. 
Bude prosutih čaša, išvrljanih stolnjaka, po koja razbijena stvar, bude i šarenih usta kad se bojice glodju "na kvarno". 

Pa onih situacija "neću" (da jedem, da spavam, da se obučem, da se podignem sa prljave ulice, da perem kosu...) i "hoću" (da jedem zemlju, da skačem po krevetu, da skidam šnalu, da diram djon od cipela...). 

To su stvari koje se ne rešavaju nasiljem. 
To su stvari za koje je roditelj dužan i obavezan da uloži 1000% strpljenja i ljubavi.
Da ponavlja, objašnjava i taktikom i inteligencijom pobedi svog malog buntovnika i inadziju.


Ima i onih situacija od kojih nam se krv ledi u žilama. 
I to su nam najveće noćne more.

Da naš mali buntovnik ipak ne uradi ono što mu pričamo da ne sme.
To su oni strašni utikači, šporeti, noževi, otimanje ruke dok se prelazi ulica, pa istrčavanje na istu, to su penjanja po stolicama i komodama... ma, ne znam ni broja stvarima koje se plašim da ne proguta ili gurne u nos ili uši...


To su opasne stvari. 


Sa decom se mora oko njih raditi, pričati im, pokazivati, objašnjavati iznova i iznova. 

To su stvari od kojih deca moraju bar malo da se plaše. 

Moraju znati da nas tada jako naljute i da posledice za neposlušnost postoje.

Deca ispituju svoje mogućnosti i granice naše tolerancije. 

Mi im moramo jasno staviti do znanja da granica postoji.
Ako je to "batina", neka je.


Čitam razne komentare i postove poznatih i nepoznatih, vezane za (NE)usvajanje famoznog zakona o pravima deteta i zabrani fizičkog kažnjavanja.

Znate li, bre, ljudi koliko samo negativnih stvari eventualno usvajanje donosi?
Jeste li malo o tome mislili?


U zemlji Srbiji, gde zakoni uglavnom služe da se krše i da se manipuliše "rupama" u istom (kada je potrebno odbraniti tajkuna, lopova, krimosa, nečiju ljubavnicu ili nečijeg sponzora), poguban bi bio zakon za normalnog i poštenog gradjanina. Za prosečnog roditelja, majku.
Koji živi, bre, za tu svoju decu!


Taj zakon je sigurno napisan naglavačke i na brzinu. 

Ima milion mračnih strana i začkoljica o kojima se sad ni ne razmišlja!
Povodljivost i površnost. 

To smo mi ovih decenija...

Svakoj drugoj majci će se oduzimati deca prilikom razvoda.
Lekari neće smeti da pregledaju decu...

Jeste li imali prilike da vidite kako izgleda pregledati grlo detetu koje to ne želi?
Da li ste pokušali da stavite kapi u nos ili date lek detetu koje to odbija? 

Znate li kako izgleda ta scena?
Da li ščepati dete za ruku u trenutku otimanja, na sred pešačkog prelaza? 

Ili je to zlostavljanje?
Da li pustiti decu koja vrište i drame oko pranja kose/kupanja, da budu prljava?

Znate šta, nemojte mešati babe i žabe.

Postoje batine i BATINE. 

A niko od ovih prvih nije nastradao. Naprotiv.

Pročitah juče jedan nebulozan tekst o tome kako roditelji primenjuju zakon jačeg jer su snažniji i veći. 
I, kao, jadna mala dečica su ugrožena. 
Pročitah u istom tekstu i gluposti o tome kako ih učimo nasilju i agresiji.
Dajte, molim vas!
O čemu vi pišete?


I da znate, teorija je jedno a praksa nešto sasvim drugo.

Znam puno ljudi koji, baš kao ja, nisu postali žrtve nasilja, nisu otišli u kriminal, ne drogiraju se i pošteni su.
Znam puno onih koji su podlegli mračnoj strani.
I to ne zbog roditeljske ćuške.
Možda ih nije bilo dovoljno. 

Možda nije postojalo vaspitavanje i pravi roditeljski odnos.

Kako bilo, ja mislim da je nar u mom životu odigrao baš onu ulogu koju je trebalo.
A kaiš koji ne postoji je baš simbol roditeljske ćuške koja nije nasilje već ljubav!

No comments:

Post a Comment